PISMO MARIJI / Mensur ĆATIĆ

neka se mlada žena sinoć

uselila u moje pjesme

i rekao sam odmah, gospođice

to nisam pisao za vas

i vrtio sam glavom ovako..

ne, ovako kao limeni

horoz na krovu

kad mu vjetar zapuše

u hladan kljun

ali ona se samo okrenula

i zažmurila, pokrijte me nečim, rekla

kao da oduvijek živi tu

i sve ću vam ispričati

kad se probudim

pokrio sam je tvojim kaputom, Marija

...

draga Marija

pišem ti možda samo

kako se u duboku šumu

ranjeno vraća odraslo lane

misleći da je smrt vučica mlada

koju je snilo poljubiti nekad..

pišem ti jer ne znam kad smo se sreli prvi put

i zato nikome nikada ne pričam o tebi

samo se sjećam

sjećam se da je nebo bilo tako plavo

prozirno i duboko

da sam golim okom vidio veneru

i bosim nogama krenuo plesati za njom

i onda smo se okretali  i okretali

(znam da se sada smiješ)

u smjeru posve suprotnom od razuma

sve dok nisam ugledao tvoje oči

i shvatio da stojiš ispred mene

da si se vratila

pišem ti zato što je padala kiša

i miriše i sada ozon

kao da je nebo opralo zube

pišem ti jer sada slutim u isto vrijeme

i poljubac i smrt

...

pišem ti jer se sjećam vremena

kad nismo mogli spavati

koliko je gromoglasno noću beharala

naša trešnja u susjedstvu

a jučer su me jedva probudili na ulici

dok sam šetao, neki demonstranti

uzvikivali su:Sloboda, Mir, pjevali

i ja sam vikao iz sveg glasa

Marija, Marija..

...

Marija, pišem ti kao čovjek

koji je odlijepio

( i znam da se sada opet smiješ)

koji je odlijepio markicu

(sada se i ja smijem)

sa tvoga pisma

(i stavljam ga na grudi)

stavio je na jezik

i tako te prvi puta poljubio

pišem ti jer su tvoje usne

bile jedino mjesto

gdje je čovjek mogao poljubiti svemir

....

pišem ti jer sam jutros stao nogom na nebo

nakislo u lavor na sredini moje sobe

pišem ti za sve ono vrijeme

koje sam proveo u kraljevskom apartmanu tvojih očiju

gdje je nebo bilo kao hotel sa pet zvjezdica

i kad mjesec bješe plavi luster

u našoj sobi

...

i jutros mi je jedno dijete

smiješeći se kroz prozor

s tobom obećalo vječnost

...

pišem ti jer sam se jučer pokušao ubiti

i ne znam koliko sam uspio

ti ne znaš kakva je željeznička stanica u sarajevu

i da svakome ko čeka voz duže od pola sata

raznese dušu do sibira i svinojušća

čekao sam te tri sata

i onda svoje tijelo pustio kao papirni brodić

niz kranjčevićevu ulicu

a on je s jedne terase preko puta vojne bolnice

potpuno go vikao onu svoju pjesmu

o zadnjem čovjeku

i prstima mi pokazivao da sam lud

pišem ti da mi kažeš

ko ti sada ovo piše

i ne mogu ti puno pomoći

sudeći po tome kako je mirisao zrak

iz tvojih grudi kojeg sam krišom udisao

dok si spavala

ljubavi, došao sam iz neke libijske pustinje

gdje rastu bijele ruže

i često pada snijeg

...

pišem ti jer voda i vrijeme

ponekad isperu pijesak i mulj

s izgubljenoga grumenja sreće

i život se ukaže kao sjajna

zlatonosna rijeka

kao tvoja kosa

čak i tvoje nevjerstvo sada vihori

kao crvena zastava sa cijenom

koju smo morali platiti

da vidimo taj sjaj

i dodirnemo veličanstveno

kamenje i breze pod ovim nebom

pišem ti zato što sada znam

da tvoj osmijeh ne mora imati

nikakvog drugog smisla

osim topline i svjetla

pišem ti zato što mi je hladno

i ne mogu više ugrijati ruke

O Marija, ja bijah samo planinski vjetar

što stoljećima ne znade biti tužan

sluteći dušu ranjene žednu

i košute kao mirise planinskih trava

u njihovim časima umirućim

sjeti se: vjerujem u osunčani

krevet u beskrajnom polju sibirskog

nježnog cvijeća...i ti voliš oskoruše

nar, jagode, puding, ptice su plave

vjetar treperi u predvečerje

i od silne želje nam zastaje dah

sjeti se Marija, u našoj ljubavi

ptice su se igrale sa delfinima iz pjesama

i bljesnuće taj ljepši, vječni svijet

ali ja ću i tada plakati znam

za tvojim prstima tankim

iskrivljenim od studeni

pišem ti jer me sada bole oči

pišem ti jer ne znam gdje si

i ne samo u proljeće, zbog sunca i neba

pišem ti zato što tek sada znam

da ženu sa tako lahkim kostima

treba uvijek držati za ruku

...

neće moći još dugo svici

gorjeti ovu noć

nit zvijezde

dan iz tvoga oka

i ne moraš ovo čitati do kraja

nađi neko lijepo mjesto

u ovome pismu

ili pored naše rijeke

u tvojoj ruci

od mene nebo

kad ostane prazno

i dugo očima raširenim ti

zamišljaj da sada sam ja

onaj što imasmo nekad sjajni

otkinuti vjetrom i plavi, plavi

što letješe zmaj od lahke trske

...

pišem ti jer vjerujem da opet možemo

naći neki jeftin polupansion

kakav je bila ova planeta

ali nemam više nikakvu jasnu ideju

ti odluči gdje ćemo dalje

*

KRUG

Dali su mi da nacrtam čovjeka.

Olovku i papir.Evo ti podmetni: knjiga sa tvrdim koricama.

Svukao sam papir na koljeno i počeo crtati u središtu bjeline srce.

Odnekud iz sjene izronio je otac i stavio ruku preko naslonjača.

- Opet pišeš lijevom rukom..curice,rekao je podrugljivo.

Nacrtao sam preko srca rešetke, skoro savršenu kocku.

Kafez. U desnom uglu bjeline mali krug.

Doktor Brajd je rekao da mu pokažem čovjeka i stavio sam prst na sredinu papira.

 Pogledao je ponovo, bez ikakvog izraza na licu.

- Ovo okruglo, stavio je prst pored kruga i okrenuo papir prema meni,

šta je to?

Šta predstavlja taj krug?

- Ne znam, rekao sam. Otac je nestao.

(Semjuel Brajd dugo je radio kao psihijatar a onda, jednog dana,negdje u Baltimoru,

jedan pijani vozač kamiona kasno je primjetio mali žuti autobus koji je vraćao djecu iz škole.

I uzalud bjehu sva znanja iz psihijatrije i psihologije, zalud sve terapije.

Kad je suza nestalo do očiju mu je došla krv i očni kapci su se užarili, postali crveni i slike

od vreline počeše se u očima raspadati. Tako da neko vrijeme bješe i sam pacijent

u našoj ustanovi. Bješe dana kad se činilo da nema  izlaza ali nije imao snage da sebi oduzme

život. Kasnije se ipak nekako pribrao, oporavio, jer bješe jak. Sastajali smo se ponedjeljkom

u njegovom kabinetu, ordinaciji sa mnogo knjiga i velikim prozorom. Dane sam u dnevnik bilježio

naopako, poslije ponedjeljka upisivao nedjelju, potom je dolazila subota. Jedini dan koji je bio

kao kod drugih ljudi bio je ponedjeljak kad sam sretao doktora Brajda. Doktorica Hartman,

njegova žena redovno je bila s nama, ćutala i gledala kroz prozor.)

 -  Pokušajte nacrtati čovjeka koji ima glavu, ruke, noge...Možete li?, pitao je.

Pružio mi je novi list papira. I spustio sam knjigu sa papirom na koljeno. Crtao sam povremeno

pogledavajući u njega ili u sliku njegove obitelji na stolu. Nacrtao sam srce u sredini bjeline

i preko njega rešetke, skoro savršenu kocku sjajnih rešetki.

Kafez.

U lijevom uglu bjeline nacrtao sam mali krug.

- Kad bih samo imao ogledalo, rekao sam i on se okrenuo doktorici Hartman.

Stajala je glavom naslonjena na jedno od krila, odsutna, blijeda i sama kao sjena.

Prozor je bio otvoren, vidik  pružen u nedogled. Dugačke žice između ogromnih dalekovoda

iz daljine su izgledale kao ograda, ponekad kao veliki nepoznati ljudi sa raširenim rukama,

ponekad kao slikovito propisana terapija elektrošokovima.

Jednom sam otišao daleko, na sami kraj, tamo dokle seže pogled doktorice Hartman

i prošao ispod visokih žica. Puhaše jak vjetar i bješe sunčano,

na trenutak izgledalo je da stojim za kormilom naše planete

ali nikakve ograde nema i ništa se nije desilo.

 

_________ Mensur Ćatić (7. juna 1959. u Doboj). pravnik. Životno vezan za Odžak, Modriču ( u njoj završio gomnaziju) ,Doboj, Sarajevo, Banjaluku kao i za neke gradove u Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Sada živi u Visokom.

Svoje pesme objavljivao je u novosadskom književnom časopisu”Polja” i sarajevskom “Životu”, a prozu u beogradskom časopisu ,,Priča”. Povremeno piše kao kolumnista za hrvatski internet portal “Svijet kulture”.
Za pesničku zbirku “Rutinski zahvat” 2007. god. dobio je drugu nagradu Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji „Slovo Gorčina” u Stocu.
Izdavačka kuća ,,Zalihica” Sarajevo u oktobru 2008 izdala mu zbirku pjesma ,,Pjesme za drugo mjesto”.
     Videti više: http://www.kul-tim.net/?p=6931